samouki jazz genijalac poznat po napola odsviranim tonovim, stankama i pijanoj atonalnosti. Monk koji ponekad asocira slušatelja na crtani film dok je ponekad to pogreb ako ga pažljivo slušate.
Godine 1968. Thelonious Monk izdaje svoj glasoviti album "Underground". Album za jazz prilično provakativnog izgleda. Na naslovnici je Monk koji sjedi za klavirom, obučen u odijelo nalik vojničkoj uniformi. Na leđima mu je automatska puška, u ustima cigareta, mrki pogled, te neizbježna kapa. Iza leđa nazire se njemački vojnik, SS-ovac zavezan za stolicu. Dakle sve samo ne jazz omot pun one vrhunaravne ljubavi koju odašilju jazzisti diljem svijeta.
Sa skladbama je drugačije. Album na A strani započinje standardom "Thelonious". Nakon nje slijede valcer "Ugly Beauty" i blues "Raise Four". A stranu zatvara posveta Mokovoj kćeri Barbari "Boo Boo's Birthday". A strana je zanimljiva i po tome što na njoj svira saksofonist Charlie Rouse dok na drugoj ne jer je radi smrtnog slučaja propustio snimanje.
B stranu otvara Monk trio (Larry Gales – bass i Ben Riley – bubnjevi) sa izuzetkom treće skladbe na kojoj je pjevač Jon Hendricks. Trio započinje skladbom "Easy Street" autora Alan Rankin Jonesa. Nastavak zauzima skladba - posveta školi u koju ide Monkova kćer Barbara "Green Chimneys". Dok album zatvara posveta drugom velikanu jazz klavira Bud Powellu "In Walked Bud" uz vokalnu i tekstualnu izvedbu već spomenutog Jon Hendricksa. Dakle daleko od ratničke retorike omota, Monkova glazba i na ovom albumu nudi ljubav i transcedent. Doduše kao i uvijek na drugačiji način, animativan i progresivan.