s početka sedamdesetih. Objavili su dva albuma, istoimeni "Quella vecchia locanda" 1972. godine i "Il Tempo Della Gioia" ili Vrijeme radosti 1974. godine.
Upravo je taj prvi album ogledni primjer progresivnog i art rocka talijanske škole. Album je izdan u lipnju 1972. godine nakon dolaska u skupinu američkog violinista Donalda Laxa. Ostatak skupine su sačinjavali "starosjedioci" Giorgio Giorgi - vokal i flauta, Raimondo Maria Cocco - gitare, vokal i klarinet, Massimo Roselli - klavir, orgulje, mellotron, Moog, čembalo i vokal, Romualdo Coletta - bas gitara i Patrick Traina - bubnjevi i udaraljke. Na albumu se mogu primijetiti klasični utjecaji uz izuzetnu složenost melodije, ritma i teksta. Poseban naglasak leži na korištenju violine i flaute. Primjetan je utjecaj Vivaldija, Bacha i Brahmsa no nije moguće ne primijetiti utjecaj skupine Jethro Tull. Uspjeh albuma bio je vidljiv i kroz brojnu publiku na koncertima koji su obilježili skupinu Quella vecchia locanda u njihovim ranim godinama. Nakon prvih godina uspjeha sjaj "Stare gostionice" pomalo blijedi čestim izmjenama članova. Početkom 21. stoljeća bogati talijanski poduzetnik koji je odrastao uz Quella vecchia locanda uspjeva okupiti djelove prve postave, no tehničke neprilike ostavljaju slušateljima prvi i drugi album kao lijepi san za nemirne dane starosti.