STILL LIFE

Tekst napisao: Zdenko Erceg -Archie

Istoimeni album grupe STILL LIFE je izašao 1971. na etiketi „Vertigo“, kolekcionarski najtraženijoj etiketi za fanove psihodelične, underground i progresivne muzike. Poznato je da ta etiketa ravno pedeset godina opčinjava ljubitelje glazbe, od tamo daleke 1969. i prvog albuma na Vertigo etiketi od grupe COLOSSEUM – VALENTYNE SUITE. Drugi izdati album na Vertigo etiketi je istoimeni prvi album od grupe JUCY LUCY. Pri duljem „buljenju“ u Vertigo etiketu pri vrtnji na gramofonu, ta sjajno dizajnirana etiketa izaziva vrtoglavicu, baš poput one vrtoglavice koju je osjećao glavni junak Hitchcock-ovog filma „VERTIGO“ iz 1958. U tom filmu glavni lik kojeg igra James Stewart je opsjednut prekrasnom, mističnom i dijaboličnom ženom. Vertigo etiketa je iznjedrila mnoge prekrasne, mistične i dijabolične albume. Uz spomenute tu su albumi grupa BLACK SABBATH, CRESSIDA, AFFINITY, DR. Z, GRACIOUS, URIAH HEEP, GRAVY TRAIN, MAY BLITZ, WARHORSE, GENTLE GIANT, LUCIFER'S FRIEND, MANFRED MANN CHAPTER THREE, BEGGAR'S OPERA, PATTO, BEN, JADE WARRIOR, CLEAR BLUE SKY, NIRVANA, TUDOR LODGE, CATAPILLA, NUCLEUS, FREEDOM, LINDA HOYLE i mnoge druge.

Povod ovom piskaranju je preslušavanje i usporedba zvučnog zapisa ploče STILL LIFE, i to prvog engleskog i prvog njemačkog izdanja na „spiralnoj“ Vertigo etiketi. Neki dan sam po prvi put u životu nabavio prvo englesko izdanje, a njemačko prvo zdanje imam već nekoliko godina. Prije toga sam imao talijansko reizdanje na AKARMA etiketi iz 2003. U usporedbi sa prvim njemačkim izdanjem, talijansko reizdanje je samo za ljubitelje digitalnog zapisa, ne izvornog i analognog zapisa. Na spiralnom (the swirl) Vertigu ploča je izdana još u Italiji, Kanadi i Novom Zelandu, a u Japanu je godinu kasnije ta ploča izdana na takozvanoj zelenoj „Spaceship“ etiketi. U near mint kondiciji englesko izdanje vrijedi oko 700€-800€, njemačko, talijansko i novozelandsko oko 350€-400€, kanadsko 200€-250€. Iako po nekim informacijama kanadsko izdanje ima najbolju zvučnu sliku, ono je iz nekog razloga najjeftinije. Ja sam prije dvije do tri godine imao priliku usporediti kanadsko i njemačko izdanje, i moram reći da kanadsko izdanje puno bolje zvuči, sa više raspona između najnižih i najviših tonova, gdje disperzija zvuka ispunjava slušni prostor. Punina zvučne rapršenosti kod kanadskog izdanja je uočljiva i na lošijim Hi-Fi sistemima. Kako je to kanadsko izdanje bilo u jako lošoj kondiciji, ostavio sam si u kolekciji prvo njemačko izdanje.

Članovi grupe su MARTIN CURE (vocal), TERRY HOWELLS (autor većine pjesama, Hammond orgulje), GRAHAM AMOS (bass), ALAN SAVAGE (drums). Prije nego što su postali STILL LIFE zvali su se THE SABRES (1963-1965), THE PEEPS (1965-1969), RAINBOWS (1969). Glazba grupe STIL LIFE je pomalo slična ranoj glazbi grupe URIAH HEEP, sa jakim izraženim Hammond orguljama, odličnim pjevanjem, melodioznim i pomalo pompoznim pjesmama. Od uvoda flautom u prvu pjesmu, razigranih orgulja, vještog bubnjanja i povremeno pretjerane bas gitare, nizaju se četiri progresivne pjesme PEOPLE IN BLACK, OCTOBER WITCHES, DREAMS i TIME, te dvije pjesme baladerskog tipa DON'T GO i LOVE'S SONG No. 6 (I'LL NEVER LOVE YOU GIRL). Pjesma PEOPLE IN BLACK počinje s laganim i kratkim ulazom flaute i vrlo mekanim pjevanjem, no iznenada Howells počinje svirati svoje orgulje, najprije polagano i nježno, ali nakon nekog vremena to se mijenja u pravu Hammondovu orgiju. Ovaj klavijaturist nam pokazuje da je on pravi majstor ovog instrumenta. Ovdje možemo čuti nezaboravne melodije, ali prije svega mnogo agresivnih, spektakularnih i izražajnih sola. Pjesma DON'T GO je najkraća i mislim da je najslabija pjesma na albumu. Zapravo, ovo je balada gdje je u refrenu zajedničko ili zborsko pjevanje previše pop i sladunjavo za progresivni album. Hammond je i dalje na visokoj razini s melodičnim pasažima. U pjesmi OCTOBER WITCHES još više dolaze do izražaja Hammond orgulje i to od početka do kraja pjesme. S ovim instrumentom Howells stvara mnoge nevjerojatne stvari, postiže mnogo efekata "slajdova" kada dotakne sve tipke jednim kratkim potezom, i to višeputno ponavlja. Pjesma LOVE'S SONG No. 6 počinje s akustičnom gitarom, mekani pjevanjem i klavirom. Poslije uvoda slijedi bijesno bombardiranje Howells-ovih Hammond orgulja. Njegov solo oduzima dah, a njegov glavni dio uključuje ponovljeno "klizanje" kao u nekom psihodeličnom ludilu, kao u traganju za vremenom u crnoj rupi. Martin Cure pjeva strastveno kao što priliči u pjesmi o nesretnoj ljubavi. Pjesma DREAMS je možda i najbolja na albumu, nadrealistična i prijeteća heavy psihodelija sa zapanjujućim melodramatskim uvodom, koja prerasta u dramatično i vrhunaravno muziciranje do vrišteče eksplozije svih umješanih. U završnom dijelu pjesme glazba postaje nešto mekša i poetičnija uzi melodične orgulje. Pjesma TIME je još jedan dragulj s albuma, kao da ponavlja formulu iz prethodne pjesme. Započinje pompoznim orguljama uz zborsko pjevanje, a poslije nekoliko sekundi Hammond opet počinje ludirati i razbijati melodiju psihotičkim rifovima. Kada Martin Cure počne pjevati, glazba postane gotovo konvencionalna, da bi kroz nekoliko sola na orguljama priveli pjesmu kraju u slobodnom i pomjerenom ritmu do krajnje ludosti, te završili pjesmu sporo i razlomljeno. To je impresivan završetak ove pjesme i odličnog albuma, koji spada u one vrhunske albume s Vertigo etikete gdje prevladavaju orgulje.

Kada se rastvori omot albuma vidimo rozo cvijeće nad lubanjom, koji sugerira o kakvim se temama tu radi. Unutar omota je slika grupe kako sijedi u tami i nešto ozbiljno promišlja. Album evocira jesensku tematiku, tekstovi su odraz ondašnjeg vremena, ali su i danas aktualni. Dočaravanje ljubavne problematike, svakodnevnice i angažirane poetike kroz nisku pomalo naivnih, a ipak dojmljivih stihova, stvaraju sliku kišne jeseni, gdje je moguće da budete napušteni, da vas gnjave „ljudi u crnom“, da vas „listopadske vještice“ prozru i odvedu u nepoznato, da vam zabrane sanjati i bivate izgubljeni u vremenu. U prvom engleskom izdanju se ploča stavlja u prvi otvor od omota na otvaranje, a u njemačkom u drugi otvor. Uz englesko izdanje ide i originalni Vertigo „swirl“ inner sleeve.

Dakle, englesko prvo izdanje svira oko 30% do 40% bolje od njemačkog, koji je stiješnjen i zvuči pomalo potmulo. Zvučni stereo zid engleskog izdanja ističe bolje različite instrumente, jasnije se razlikuju u međuigri, i svaki za sebe je moćniji. Signal zapisa je jači, a čistoća zvuka primjetno bolja. Ako si možete priuštiti STILL LIFE u nekom od originalnih izdanja ne žalite novce, a ako to ne možete uživajte u toj ploči u bilo kakvom izdanju.